Nadležni organi država širom sveta proglasili su vanredno stanje i preduzeli niz mera u cilju suzbijanja širenja epidemije izazvane virusom COVID-19. Mere kojima se odstupa od ljudskih i manjinskih prava posredno su dovele do poremećaja na tržištu, izazova u funkcionisanju domaćih i stranih privredenih subjekata, njihovim odnosnima sa klijentima/kupcima, dobavljačima, partnerima u zajedničkom ulaganju (joint venture) i ostalom.

Svakodnevno, domaća i strana fizička i pravna lica suočavaju se sa opasnošću od nemogućnosti izvršavanja svojih ugovornih obaveza, zbog čega se otvaraju pitanja oslanjanja ugovornih strana na klauzulu „više sile“ sadržanih u njhovim ugovorima, kao i da li okolnosti koje prate vanredno stanje mogu biti razlog raskida ili izmene ugovornog odnosa zbog promenjenih okolnosti.

I VIŠA SILA (vis maior, force majeure, Act of God)

Viša sila je činjenica za koju se vezuje nastanak, promena ili prestanak nekog pravnog odnosa. Zakon o obligacionim odnosima (u daljem teksu: Zakon) ne sadrži definiciju pojma više sile. Međutim, Zakon istu pominje u odredbama koje se tiču nemogućnosti ispunjenja ugovorne obaveze, odgovornosti za štetu, kao i odredbama u vezi sa obligacionim ugovorima, te možemo definisati moguće uticaje dejstva više sile:

Nemogućnost ispunjenja obaveze 

Odredba člana 137 stav 1 propisuje: “Kad je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova”. Odredba stava 2 istog člana Zakona propisuje: “U slučaju delimične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, druga strana može raskinuti ugovor ako delimično ispunjenje ne odgovara njenim potrebama, inače ugovor ostaje na snazi, a druga strana ima pravo da zahteva srazmerno smanjenje svoje obaveze”.

Odredba člana 354 Zakona propisuje da je jedan od načina prestanka obaveze nemogućnost njenog ispunjenja: “Obaveza prestaje kad njeno ispunjenje postane nemoguće usled okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara”.

Treba biti jako oprezan sa raskidom ugovora u ovim slučajevima, te proceniti svaki konkretan ugovorni odnos.

Dalje posledice nemogućnosti izvršenja obaveze zavise prvenstveno od ugovorenih uslova dejstva više sile (koji su svakako prvi korak ka analizi daljeg postupanja), a zatim i od prirode obaveze i ugovornog odnosa, te odgovora na mnogobrojna pitanja – da li je ispunjenje u roku bitan element ugovora, da li je obavezu uopšte moguće ispuniti naknadno, da li neispunjenjem obaveze jedne strane, ugovor gubi svoju svrhu i sl.

Oslobađanje ugovorne odgovornosti za štetu

Odredba člana 263 Zakona, koja se odnosi na oslobođenje od ugovorne odgovornosti za štetu zbog povrede ugovorne obaveze predviđa: “Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao da ispuni svoju obavezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem obaveze zbog okolnosti nastalih posle zaključenja ugovora koje nije mogao sprečiti, otkloniti ili izbeći”.

Imajući u vidu navedene odredbe, karakteristike više sile u smislu Zakona su sledeće:

  • Viša sila je spoljni događaj (uzrok štete se nalazi izvan stvari ili delatnosti subjekta);
  • Dejstvo spoljnog događaja se nije moglo predvideti, izbeći ili otkloniti
  • Dejstvo spoljnog događaja direktno targetira obavezu.

Shodno navedenom, uvođenje vanrednog stanja se definitivno može smatrati višom silom, ali je bitno imati u vidu da ovakvo dejstvo više sile ne oslobađa automatski ugovornu stranu obaveze, već je neophodno da ista ima direktan tj. neposredan uticaj na mogućnost ispunjenja obaveze.

Ovo dalje znači, da nije moguće pozivati se na višu silu ako je ista samo posredno uticala na ispunjenje obaveze (npr. zakupac nije privređivao pa nije zaradio dovoljno novca da mu je isplativo plaćanje zakupnine ili proizvodni subjekt nije imao uobičajenu potrebu za sirovinama te ne želi poručivati ugovorom definisanu mesečnu količinu sirovine koja je ugovorena radi davanja popusta na cenu sirovine).

Dakle, treba voditi računa da li visa sila pogađa konkretnu obavezu ili samo obveznika i njegov interes. U drugom slučaju, treba razmotriti primenu instituta promenjenih okolnosti.

II PROMENJENE OKOLNOSTI (rebus sic stantibus)

Ako konkretna situacija ne targetira mogućnost izvršenja obaveze, već obveznika i njegov ugovorni interes, ima mesta primeni pravila o raskidu ili izmeni ugovora zbog promenjenih okolnosti (rebus sic stantibus).

Odredba člana 133 Zakona propisuje: “Ako posle zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj meri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtevati da se ugovor raskine.”.

Iz daljih odredbi Zakona proizilazi da se ovakav raskid može tražiti samo sudskim putem, što prilično otežava situaciju u kojoj je potrebno hitno rešavanje novonastalog problema, te se postavlja pitanje da li ovaj institut uopšte može u ovoj situaciji ostvariti svoju svrhu ili je najbolje da ugovorne strane same regulišu novonastalu situaciju sporazumno uz međusobno razumevanje i popuštanje, a uz uzimanje u obzir pravila ovog instituta.

Svakako, Zakon zahteva da okolnosti koje su od značaja za raskid ili izmenu ugovora zbog promenjenih okolnosti moraju biti takve da ih ugovorna strana koja se na njih poziva nije mogla izbeći ili savladati, da su nastale pre dospelosti obaveze, kao i da su takvih razmera da se usled njih gubi svrha samog ugovora.

Takođe, sud ceni koje okolnosti imaju značaj izvanrednog događaja zbog kog se može tražiti izmena ili raskid ugovora.

Specifičnost ovog instituta podrazumeva i mogućnost dodeljivanja naknade štete drugoj strani, a od strane koja je tražila raskid. Ovde treba uzeti da se šteta mora dokazati, pri čemu se ceni niz relevantnih okolnosti.

Svakako, ugovor se neće raskinuti ako strana koja nije pogođena promenjenim okolnostima, prihvati pravičnu izmenu ugovornih uslova.

Na kraju, strana koja ima nameru da traži raskid ugovora zbog promenjenih okolnosti dužna je da o tome odmah po nastanku promenjene okolnosti, obavesti drugu stranu o nameri raskida ugovora. Ovo ujedno može biti inicijalni akt koji bi vodio ka vansudskom raskidu uz sporazumni raskid ugovornog odnosa ili redefinisanje ugovornih obaveza.

Velike i nagle promene nastale nizom mera preduzetih povodom pandemije COVID-19 opravdan su osnov primene pravila o raskidu ili izmeni ugovora zbog promenjenih okolnosti, ukoliko je ispunjenje ugovorne obaveze otežano ili bi opstanak ugovora mogao biti fatalan za ekonomsko stanje ugovorne strane.

Takođe, pandemija COVID-19, kao i ograničavajuće mere nadležnih organa sve više dobijaju karakteristike više sile zbog kojih se ugovorne obaveze ne mogu izvršiti, što dovodi do osnovanosti pozivanja na nemogućnost ispunjenja obaveze usled više sile.

Svakako, uzimajući u obzir da se oba instituta primenjuju izuzetno, te da se ne može sa sigurnošću predvideti ni kakav će krajnji efekat ova situacija proizvesti, niti kakav će kasniji stav sudova biti povodom ovog pitanja, preporučljivo je da ugovorne strane pokušaju da saglasno reše novonastalu situaciju.

Nikolina Vujinović

Hana Zornić

Tekst je prvobitno objavljen na web adresi: https://v-dj.rs/novosti/pandemija-covid-19-vi-a-sila-ili-promenjene-okolnosti a na ovom mestu ga objavljujemo uz dozvolu autorki.